Pozdrav svima iz sunčanog (!) januarskog Sarajeva
Snijeg u Sarajevu je bio…i prošao.
Na moju sreću ali na ogromnu žalost Odiea i Nea-e.
Dok je bilo snijega njihovo oduševljenje aktivnostima koje se mogu izvoditi u dubokom snijegu je raslo iz dana u dan. Jedenje istog je jedna od glavnih 🙂
Jedno veče smo u šetnji sreli gospodina sa dvoje djece. Moja prva reakcija je bila da njih vežem, jer nažalost roditelji često fobiju od pasa prebace na djecu, a pored toga njih dvoje počnu lajati kao upozorenje meni da neko nepoznat dolazi, što proizvede razne rekacije od vrištanja do gađanja kamenjem – svašta sam doživjela. Ja znam da oni neće napasti ali poštujem i razumijem strah te ih vežem.
Ali ovaj put se desilo nešto predivno.
Dečko od nekih 10 godina sa oduševljenjem prilazi njima, i sav tužan zaključi kako ga ne prepoznaju. Tu se sjetim da se igrao sa njima ljetos kada je Nea puno manja i očigledno se nimalo ne boji.
Tu nastaje jedna od ljepših scena koje sam imala priliku vidjeti – počinje da ih izaziva i da se igra sa njima u snijegu. Uživala sam posmatrajući tu igru sigurno pola sata i mislim da djeca i psi stvore jedan specijalan odnos – puno nježniji i sa više međusobnog razumijevanja nego što to odrasla osoba sa psom može.
Često me ljudi pitali kako sam navikla pse na vožnju autom, vodu, snijeg, djecu i sve drugo – i uvijek sam morala iskreno da odgovorim da ja nisam ništa uradila. Samo ih nisam forsirala.
Vožnja autom znači da idemo na neko novo mjesto u dugu šetnju , ako žele da se kupaju mogu, da ne vole da se igraju u snijegu, skratila bih zimske šetnje, da sam ikada primjetila znak agresivnosti prema djeci sklonila bi ih od djece i tako sa svim.
Ali naravno snijeg i njihov entuzijazam je donio i nešto loše.Upalu grla!
Odie je prvi počeo kašljati – u početku sam mislila da je nešto progutao ali kad je nastavio cijelu noć uslijedio je panični poziv veterinaru, a odlazak na pregled je tek posebna priča.
Odie se redovno sakrije ispod stola, i onda ga vučem da izađe jer se ukopa – od straha, a Nea dok je bila manja i nesvjesna situacije rado je ulazila očekujući kolačić. Sada kada je to mlada dama od skoro godinu dana nije više sretna kad vidi gospodina u bijelom mantilu. Ni kolačići ne pomažu.
Polako postaje svjesna svoje snage – a i ja. Zadnje vaganje prije dvije sedmice je pokazalo 32 kilograma – a meni izgleda kao jučer kada je imala samo 10 kilograma i ja sam je nosila u rukama. Ovaj put kada je veterinar rekao “Podigni je na sto” samo sam se nasmijala.
Po dvije vakcine i 4 dana antibiotika su bili cijena “zimskih radosti” i to su lakše podnijeli nego ja. Pored panike koja me uhvatila jer su bolesni, ugurati antibiotike u grlu je posebna priča. Sve sam pokušala od “pakovanja” u meso (rezultat je bio meso pojedi, tabletu ispljuni)
Ali najtužnija scena je nastupila kada su izašli iz auta na svoje omiljeno šetalište – a nigdje snijega.
Veče prije smo bili tu i snijeg je bio sigurno 20 cm dubok – i onda se preko noći sve otopilo. Nea je sva u panici trčala okolo, i pravila čudne zvukove. Nisam znala kako da joj odgovorim na sva ta pitanja o klimatskim promjenama…
Nea je tek u zadnjih dva mjeseca izrasla u “velikog psa” – fizički. Po ponašanju je tek sada pravo štene, u pubertetu. Ne mogu reći da je ova faza došla naglo – ali je promjena osjetna.
Od one bebe od par kilograma koja se nije mrdala sa moje jakne u parku među drugim psima, sada je to mlada dama koja vrlo jasno daje do znanja šta smatra svojom teritorijom, bilo da je to auto, stan ili zelena površina i da će to braniti.
Ali sa druge strane kada joj je neko poznat i drag oduševljenju i radovanju nema kraja.
Odie ima naviku da kada nešto želi – bilo pažnju ili da se uvuče ispod pokrivača šapom to da do znanja. Nea koja u potpunosti kopira njegovo ponašanje kada ti isto tako šapom da do znanja koliko te voli, ostaju ožiljci. Srećom pa su se svi redovni gosti navikli 🙂
Prije neki dan mi je prijatelj koji ima dva rotwailera rekao da nikad dosada nije sreo većeg psa a veću mazu od Nea-e.
Nemojte misliti da je zbog ovog Nea ništa manje zeznuta 🙂 Cane Corso po prirodi čuvar i zaštitnik i tvrdoglav, znači uvijek će ostati nepovjerljiv prema strancima, ali ipak je predivno vidjeti Neu kako se mazi i umiljava i mrda repićem.
Ja sam izabrala to da Nea bude velika maza, pas kog možete na miru pustiti da se igra sa drugim psima.
Ne znam hoćete li mi vjerovati da je Neina omiljena drugarica Taša, West Highland bijeli terijer, koja izgleda ovako :
Iskreno ne mislim da sam pogriješila…